Industrijsko-obrtnička škola Slavonski Brod

Vukovar, grad heroj

(18.11.1991. - 18.11.2011.)

Navršava se dvadeset godina od dana kada su Vukovar, nakon stodnevne obrane i potpunog razaranja, osvojile JNA i srpske paravojne snage. Bitka za Vukovar, masakr koji je uslijedio i golgota koju su prošli njegovi branitelji i stanovnici jedna je od najvećih i najvažnijih odrednica Domovinskog rata.

To je utjecalo ne samo na daljnji tijek rata, nego i na cjelokupne političke, moralne i emocionalne prilike u Hrvatskoj početkom 90-ih godina. Da sve bude tragičnije, pobrinula se i tadašnja politička elita u Zagrebu koja je u "potrazi" za alibijem zbog pada Vukovara uhitila i u zatvoru mučila prvog zapovjednika obrane Milu Dedakovića i Branka Borkovića. Vukovar bez dodatne patetike ostaje zabilježen u povijesti Hrvatske kao simbol i epopeja.
 

Tri faze bitke

Brigadir Stjepan Sučić o bitci za Vukovar održao je predavanja "Raščlamba borbenog djelovanja na području bivše općine Vukovar s težištem na pad Vukovara - pouke i iskustva" u Zapovjedno-stožernoj školi "Blago Zadro" te "Strategijske značajke Domovinskog rata 1991. godine" u Ratnoj školi "Ban Josip Jelačić". Isto je predavanje predstavljeno i na američkim vojnim učilištima te u NATO-ovu stožeru u Bruxellesu.

U bitci za Vukovar primijenjena je tzv. odsutna obrana, a na američkim vojnim akademijama uspoređuje se s Alamom. Preko Vukovara u SAD-u proučavaju i analiziraju borbu u naseljenom mjestu i ta iskustva primjenjuju u Iraku.
 

Sučić dijeli bitku za Vukovar u tri faze: prva je od 20. travnja 1990. do 2. svibnja 1991., druga od 2. svibnja do 24. kolovoza 1991., a treća od 24. kolovoza do 20. studenoga 1991. godine.

Prva faza obuhvaća razdoblje od prvih višestranačkih izbora 20. travnja 1990. do 2. svibnja 1991. i tragičnih događaja u Borovu Selu gdje je iz zasjede ubijeno 12 hrvatskih policajaca.

Na prvim višestranačkim izborima u travnju 1990. većinu u Općinskoj skupštini odnosi SKH-SDP. Od 114 vijećnika, HDZ je imao 26. Predsjednik općine postao je Slavko Dokmanović, a nekoliko mjeseci nakon izbora dio vijećnika, uglavnom Srba, prelazi u novoosnovani SK - Pokret za Jugoslaviju i Srpsku demokratsku stranku (SDS). Sučić navodi da je Zakonom o unutarnjim poslovima Hrvatske od 1. siječnja 1991. godine te novim ustrojem MUP-a došlo do promjena u nacionalnoj strukturi policije u Vukovaru, a ustrojava se i rezervni sastav MUP-a, sastavljen uglavnom od Hrvata. Pod okriljem HDZ-a formira se Tehnička služba, a u ožujku 1991. odlukom predsjednika Franje Tuđmana osnovani su tzv. nenaoružani odredi.

To je vrijeme sve većih međunacionalnih podjela. Tih je dana zabilježeno često prebacivanje naoružanih skupina preko Dunava, a po mnogim selima sa srpskom većinom osnivaju se naoružane straže. JNA tijekom srpnja i kolovoza prebacuje u Baranju mnogo tehnike i oružja, a tijekom ljeta zauzimaju Dalj, Erdut i ostala mjesta uz gornji tok Dunava. Na praznik 1. svibnja srpske straže u Borovu Selu kod Vukovara zarobile su dvojicu hrvatskih policajaca koji su željeli izvjesiti hrvatsku zastavu. Sljedeći dan 50-ak policajaca iz Vukovara došlo ih je osloboditi. U akciji koja je izvedena prilično šlampavo (policajci su poslani u Borovo Selo autobusom) ubijeno je 12 hrvatskih policajaca.

Nakon maskara u Borovu Selu u Vukovar su stigli pripadnici specijalnih policijskih postrojbi iz Slavonskog Broda. Odmah nakon događaja u Borovu Selu Hrvati, odnosno HDZ, preuzimaju nadzor nad tadašnjim Sekretarijatom za narodnu obranu u kojemu je, prema Sučićevim navodima, od 15 zaposlenika bilo 14 Srba. Isti je dan s emitiranjem počeo i Hrvatski radio Vukovar u kojemu su novinari Hrvati bili u većini, a velik broj novinara i tehničkog osoblja Srba napušta grad. Istodobno sve više srpskih stanovnika odlazi iz grada u Vojvodinu ili okolna sela gdje se ustrojava tzv. krajinska vlast. Druga faza traje od 2. svibnja do 24. kolovoza 1991. kada se zauzimaju početne pozicije, pogotovo u Borovu naselju i prigradskom naselju Lužac.
 

Kako se komplicira sigurnosna situacija, 15. lipnja u Vukovar dolaze bojna Zrinski i dijelovi 1. brigade ZNG-a, a na ekonomiji Opatovac ustrojava se 4. bojna 3. brigade ZNG-a. Tada su se već vodile borbe za Borovo naselje. Borbe traju prvih pet dana srpnja.

Predsjednik Tuđman je 21. srpnja došao u Vukovar, a 24. srpnja Vlada je imenovala povjerenika za Vukovar, Marina Vidića Bilog, te krizni stožer Vukovarske bolnice na čelu s dr. Vesnom Bosanac.

Dotad su JNA i paravojne formacije ovladale cjelokupnom desnom (hrvatskom) obalom Dunava, od Batine do Tovarnika, osim Vukovara. Krajem srpnja završena je gradnja puta između Bogdanovaca i Marinaca, koji je nazvan "Ladoga Vukovara" prema Cesti života koja je napravljena preko smrznutog Ladoškog jezera i kojom su dopremani hrana i oružje u opkoljeni Lenjingrad u Drugom svjetskom ratu. Od 3. kolovoza hrvatske snage kontroliraju naselje Lužac odakle se uspostavlja tzv. kukuruzni put Lužac - Bogdanovci - Marinci - Nuštar.

U to je vrijeme obranom grada zapovijedao Tomislav Merčep koji je sredinom kolovoza najprije uhićen, a zatim povučen u Zagreb.

Situacija je postajala sve užarenija. Hrvatska više nije imala kontrolu u većini naselja u Podunavlju. U Vukovar je 8. kolovoza 1991. došao premijer Franjo Gregurić te preporučio da stanovnici ne napuštaju grad. Naime, tada je već bilo primjetno napuštanje grada. Zato već sljedeći dan, 9. kolovoza, Sekretarijat narodne obrane Vukovar uvodi dozvole za izlazak iz grada i ograničava kretanje po njemu. Jedina veza Vukovara s ostakom hrvatske tada je bila cesta preko Marinaca i Nuštra za Vinkovce. Međutim, tih je dana dopušten odlazak djece iz Vukovara na more. Otišli su u 33 autobusa, i to uglavnom u Istru. Na veliko iznenađenje, najveći je broj djece vraćen početkom rujna kada su već počele ozbiljnije borbe oko grada. Krajem kolovoza u Vukovaru je bilo oko 2000 ljudi pod oružjem. Od sredine kolovoza do dolaska Dedakovića zapovjedanje gradom vodio je Ivica Arbanas. Tih je dana obustavljen i međunarodni brodski promet Dunavom.
 

Treća je faza ona ratna od 24. kolovoza do 20. studenoga 1991., odnosno od prvih sukoba do konačnog prestanka otpora koji je trajao još dva dana nakon službenog pada grada i odlaska zapovjedništva 18. studenoga 1991. godine.

Osvanula je mirna i sunčana nedjelja 25. kolovoza. Naizgled je sve bilo mirno i neprirodno tiho. Nedjeljnu tišinu narušio je zvuk kolone tenkova koja se kretala iz smjera Bogdanovaca prema Vukovaru. Ispod podvožnjaka na ulazu u Vukovar vodeći tenk u koloni naišao je na protutenkovsku minu. Malo kasnije s beogradskog je vojnog aerodroma u Batajnici poletjelo nekoliko zrakoplova JNA. Dva su oborena iznad Vukovara.

Dana 28. kolovoza preko "kukuruznog puta" u Vukovar dolaze zrakoplovni potpukovnik bivše JNA Mile Dedaković Jastreb i kapetan bivše JNA Branko Borković Mladi Jastreb. Dedaković je 1. rujna imenovan zapovjednikom obrane Vukovara i Borova naselja. U drugoj polovici rujna ustrojava se 204. vukovarska brigada. Kroz nju je prošlo oko 5500 ljudi, ali u nju su ušli, osim samih branitelja Vukovara, i branitelji Iloka, Tovarnika te sela s područja bivše općine Vukovar.

Tih se dana stanovništvo grada prepolovilo. Oko 20.000 civila i branitelja ostalo je u gradu, a od njih su četvrtina bili Srbi.

JNA je u prvi pokušaj osvajanja Vukovara krajem kolovoza krenula s relativno malo snaga, ali 25. kolovoza počinje njihovo povećanje i pojačavanje. Tih je dana u Vukovaru i na istočnoslavonskom bojištu bilo angažirano 27.000 vojnika, a do 10. rujna njihov je broj povećan na 40-ak tisuća.

Četiri dana poslije, 14. rujna, počinje novi opći napad na Vukovar. Uz tih gotovo 40.000 vojnika JNA i paravojnih formacija, u napadu je bilo angažirano oko 600 tenkova, 500 oklopnih transportera i BVP-a, 84 minobacača 120 mm, čak 180 haubica i 48 višecijevnih lansera. U napadu, koji je trajao od 14. do 20. rujna, sudjelovale su 12., 51. i 453. motorizirana brigada (mbr), 1. gardijska divizija JNA, 16. i 395. mješoviti artiljerijski puk (mtbr), 252. oklopna brigada (okbr) i paravojne formacije koje su bile pod zapovjedništvom JNA. No, Sučić napominje da su postrojbe JNA bile popunjene do 70 posto.

S druge strane, na potezu obrane Vukovar - Vinkovci - Županja bilo je angažirano oko 6000 vojnika i odnos je bio pet prema jedan u korist JNA. Hrvatske snage raspolagale su s četiri tenka (150 prema 1), samo dva oklopna transportera (250 prema 2), 47 minobacača od 120 mm (2 prema 1) i 16 haubica (11 prema 1), a višecijevnih lansera nisu imale. U tom prvom napadu hrvatske su snage uništile i onesposobile gotovo 50 tenkova i borbenih vozila.

Krajem rujna i početkom listopada JNA ponovno pokušava ovladati gradom. Taj put je glavnina napada bila usmjerena na sela Marinci i Cerić, kojima su ovladali 1. listopada 1991. te se Vukovar našao u potpunom okruženju. JNA je taj dan na području Županje, Vinkovaca i Vukovara povećala broj "žive sile" na oko 50.000 vojnika.

Taj je dan vukovarska obrana raspolagala s 2200 branitelja pod oružjem, dva tenka, sedam minobacača 60 mm, devet minobacača 82 mm, sedam minobacača 120 mm, osam minobacača B 1176 mm, sedam topova ZIS 76 mm, jednim T-12, četiri haubice 155, šest topova protuzračne obrane, jednim protuzračnim lanserom S-2 m, 250 zolja, 12 "osa" i jednim bestrzajnim topom 82 mm.

 

1. pokušaj deblokade

Sredinom listopada u Vinkovce je prešao Mile Dedaković s dijelom zapovjednog stožera kako bi vodio proboj za deblokadu, a u Vukovaru je ostao Branko Borković te preuzeo obranu.

Nakon osvajanja Marinaca i Cerića, 2. listopada JNA počinje novi pokušaj zauzimanja Vukovara preko Sajmišta. Napad je trajao do 5. listopada, ali se crte obrane na Sajmištu nisu pomakle.
 

Prvi pokušaj deblokade Vukovara poduzet je 13. listopada, ali je obustavljen usred uspješnog napada. Naime, na izravnu intervenciju predsjednika Tuđmana, koja je bila izazvana oštrim prijetnjama Hansa van den Broecka, tadašnjega predsjedavajućeg Europske zajednice, hrvatske snage povukle su se iz već gotovo zauzetog sela. Blago Zadro, zapovjednik obrane Borova naselja, poginuo je 16. listopada, a tih je dana nedaleko od prigradskog naselja Lužac, gdje je prebačen štab JNA, poginuo i general Mladen Bratić, zapovjednik Operativne grupe Sjever. Nekoliko dana poslije, 19. listopada, u grad dolazi međunarodna humanitarna organizacija Liječnici bez granica te evakuira 112 ranjenika iz Vukovarske bolnice, uglavnom hrvatskih vojnika.

- U studenome smo već bili prilično iscrpljeni. Nismo bili toliko demoralizirani koliko smo već bili u iščekivanju deblokade. Stalno smo očekivali neku značajniju pomoć ili barem pojačanje. Stvarno smo bili na rubu, a JNA je stalno povećavala broj ljudi i napada. Posljednjih 30-ak dana bilo je najviše artiljerijskih napada na grad, a broj poginulih civila je rastao. Bili smo na rubu fizičke izdržljivosti. Nije nam manjkalo motiva, ali nismo znali što će biti dalje - rekao je Stipo Šeremet, predsjednik vukovarske Hvidre.

Točno mjesec dana poslije, 13. studenoga, pokušan je i drugi proboj preko Marinaca, ali i on je obustavljen. To je bio samo pokušaj za smirivanje hrvatske javnosti koja je tih dana zahtijevala pomoć Vukovaru. Grad se tada već jedva držao i pad se očekivao svaki trenutak. Svaka pomoć u naoružanju praktički je prestala još početkom listopada kada je Vukovar postao potpuno okružen. To je bilo 13. studenoga, tri dana nakon što je počeo treći i konačni napad JNA na Vukovar. JNA je 12. studenoga uspjela razdvojiti crtu obrane, izaći na Dunav te prekinuti komunikaciju između sjevernog i južnog dijela obrane.

Predrag Matić Fred, branitelj s Trpinjske ceste, napominje da je dio zapovjednika upravo posljednjih pet-šest dana prije pada grada počeo s povlačenjem i prebacivanjem u Vinkovce. Južni dio obrane grada, Sajmište koje je s taktičke razine bilo ključ obrane Vukovara, JNA i srpska paravojska zauzele su 17. studenoga, a 18. studenoga izbile su na Mitnicu. Sjeverni krak obrane u Borovu naselju pada 18. studenoga, iako su slučajevi otpora zabilježeni još 19. i 20. studenoga.
 

Kratkotrajne borbe zabilježene su i 21. studenoga u Borovu naselju. No, JNA je već ovladala gradom i počela s odvođenjem zarobljenika i civila Hrvata. Zapovjedništvo obrane grada povlači se 18. studenoga, a isti dan major Veselin Šljivančanin ulazi u bolnicu. Na dan 18. studenoga na području Vukovara, odnosno istočnoslavonskom bojištu bila su 81.884 neprijateljska vojnika, od kojih 18.500 četnika i pripadnika drugih paravojnih formacija. Od oružja su imali: 1097 tenkova, 984 oklopna transportera, 664 topa do 100 mm, 372 topa preko 100 mm, 84 VBR-a i 874 minobacača.
 

Hrvatske su snage na području Vukovar - Vinkovci - Županja imale 6773 vojnika (od kojih oko 4000 u Vukovaru), 15 tenkova (dva u Vukovaru), 11 oklopnih transportera, 52 topa od 100 mm, 32 preko 100 mm, jedan VBR i 68 minobacača.

Rezultat je bio potpuno razoren grad. Prema dokumentima iz skladišta JNA, na Vukovar je ispaljeno milijun i 500.000 granata iznad 100 mm te više od pet milijuna granata ispod 100 mm. Bačeno je i 2500 bombi od 250 kilograma. U prosjeku je na Vukovar dnevno ispaljivano oko 8000 projektila krupnog kalibra.

Prema još neslužbenim podacima, JNA i paravojne formacije u napadima na Vukovar zabilježile su od 5 do 8 tisuća poginulih (beogradska Duga je 1992. navela poluslužbeni podatak, pozivajući se na izvore u Generalštabu Vojske Jugoslavije, da su JNA i paravojska imale gubitke od oko 8000 ljudi), 250 do 300 onesposobljenih i uništenih tenkova i oklopnih vozila, kao i 20 do 25 zrakoplova i helikoptera. Predrag Matić Fred istaknuo je da je polovica od tih tenkova uništena upravo na Trpinjskoj cesti.

Prema Sučićevim navodima, obrana Vukovara bila je strateški važna za ukupnu obranu Hrvatske jer se JNA raspala, a Hrvatska je za tih 3,5 mjeseci obrane dobila na vremenu, pojačala diplomatsku aktivnost te na žrtvi Vukovara dobila i međunarodno priznanje.

Matić je, pak, dodao kako je tamo definitivno potvrđeno da jugoslavenstvo koje proklamiraju Srbija i JNA nije ništa drugo nego maska za velikosrpstvo. Naglasio je kako je na Vukovaru konačno Srbija, odnosno Milošević, i međunarodnoj zajednici pokazala svoje pravo lice.

Obljetnica pada Vukovara zapravo je i obljetnica kraja napretka agresije na Hrvatsku. To se može smatrati i pobjedom u ratu jer Beograd više nije mogao motivirati i skupiti ljude za prodore u Hrvatsku. Vukovar je ubio neprijatelju moral tako da više nije imao niti jednu veću vojnu operaciju na našem teritoriju, čime su bili osuđeni na političko rješenje.

Tekst priredio: Josip Skoko, prof.